HOJO

Hojo (Hodo) je veoma stara Japanska tradicija zasnovana na dubljem razumevanju Prirode. Ono omogucava coveku da dublje istražuje svoje unutrašnje razumevanje i vrednosti, gledajuci spoljašnju prirodu. Izvor ove drevne japanske tradicije datira od 14. veka iz Kashima Jingu (Kašima-Đingu). Kashima Jingu je veliki Šinto hram udaljen otprilike 80km istocno od Tokija. U tom hramu je gajena stara tradicija upotrebe oružja borilackih veština. Narocito su negovani i razvijani macevanje i Zen.

Razvijen pre 600 godina iz tradicionalnih tehnika macevanja i borenja zvanih Kashima Shin-ryu - HOJO danas dobija dimenziju rituala i predstavlja ritual macevanja.


Jiki Shinkageryu-Hojo (ili jednostavnije Hojo) povlaci korene od KenJutsu (veština borbe macevima), i predstavlja umetnost treninga u kome se podjednako razvija i telo i um. KenJutsu je danas mesto ustupio Kendo-u, ali Hojo potice i od nekih formi BuJutsu-a od kojih uzima neke prirodne pokrete.

1927. godine, 15-i Sensei Jirokichi Yamada osnovao je zajednicu ciji je cilj da se ocuvaju Hojo ucenja. Danas Hojo vežbaju mnogi, mladi i stari, muškarci i žene u nekoliko Japanskih gradova (Tokio, Osaka...). Za ovaj uspeh je zaslužan 18-i Sensei Yasushi Nemiki.



Nasuprot Kendou, u Hojou se ne koristi nikakva zaštitna oprema. U ovoj umetnosti koncepti kao što su snaga i slabost, pobeda i poraz, nemaju znacaj. Jedina znacajna stvar, ako tako možemo da kažemo, je prirodna evolucija pokreta. Ovo se uvežbava prema dobro utvrdenom kretanju stopala (Unpo), kombinovano sa disanjem iz stomaka (tzv. A un no kokyu disanje). Ova vežba vodi ka visokoj koncentraciji, uz ispuštanje prodornih vokalnih krikova (Kiai).

Hojo disciplina nije bazirana na pobedi i slavi. Prizor je baziran na relaciji OTAC – SIN, pri cemu dva macevaoca, otac i sin, vežbaju i takmice se u oplemenjivanju njihovih macevalackih tehnika. Otac upucuje sina u tajne borenja i kroz vežbu testira znanje svog naslednika. Ritualno hodanje i secenje macevima je u tesnoj vezi sa specificnim uticajem na disanje duboko u hari.

Ovaj ritual ne odlucuje o pobedniku ili gubitniku. Hojo svima pruža mogucnost za velika istraživanja jedinstva duha i tela i povezivanja sa Univerzumom.

Ovaj rival oca i sina se zasniva na cetiri osnovne kate koje su predstavljene godišnjim dobima:

PROLECE, sporo i lagano, kao budenje prirode,
LETO, priroda je tada u punom intenzitetu,

JESEN, opadanje snage i ubrzavanje disanja,
ZIMA, sporo, hladno zgusnuto stanje prirode
.

Kad se dobro ovlada ovim cetiri katama, uci se i peta kata koja odgovara petom elementu. Hojo izoštrava receptivnost svih vežbaca, narocito gledanje, slušanje, koncentraciju i respiraciju.

Vežba se sa Jikishinkage Ryu bokken-om, drvenim macem nešto vecim nego što je bokken koji je u upotrebi u Aikidu.

Jikishinkage Ryu Bokken

Za vreme Taiei ere Matsumoto Bizen No Kami Naokatsu otkrio je Katorishin Ryu Kenjutsu, a kasnije, šesti ucitelj, Yamada Ippusai Mitsunori je promenio naziv u sadašnji, poznat kao Jikishinkage Ryu Kenjutsu. Ovaj agresivni i mocni stil se i dan danas prenosi samo usmenim putem. Bokken je dužine 101 cm, težak oko 1200 grama. Izraduje se od japanskog belog hrasta.



U zajedništvu sa Aikidom, Sensei Masatomi Ikeda, Aikido Shihan, donosi Hojo u Švajcarsku krajem osamdesetih godina dvadesetog veka, njegovom dozvolom Hojo se od 1998. godine praktikuje i kod nas. Prvo u AIKIDO IKEDA-DOJO Novi Sad, a odnedavno i u Beogradu zaslugom Senseia Michele Quarante.

Na nama je da odlucimo da li to i želimo.