O Aikidou

     Naziv aikido nastao je od tri japanske reči koje ovako spojene mogu biti prevedene kao Put -do () postizanja harmonije - ai () sa kijem Univerzuma. Ki () se u svome najjednostavnijem tumačenju može označiti kao "pra-energija" kojom je ispunjeno sve oko nas i mi sami. Ravnoteža i tok te energije u našem telu i njena razmena sa prirodom određuje naše psihofizičko stanje i zdravlje. U borilačkom smislu, kroz tehnike aikidoa, ovaj princip harmoničnosti se ogleda u ideji da se uklopimo u napad i da energiju napadača iskoristimo za odbranu. Primena ovog i svih ostalih principa na kojima se zasniva aikido može se spoznati samo vežbajuci na treninzima.

  Morihei Ueshiba - o aikidou

     " Put ratnika zasniva se na humanosti, ljubavi, i iskrenosti; suština ratničke smelosti odražava se u istinskoj hrabrosti, mudrosti, ljubavi i prijateljstvu. Naglašavanje fizičkih vidova ratničke veštine je besplodno, jer je moć tela uvek ograničena."

      " Tehnike aikidoa se stalno menjaju; svaki susret je jedinstven i pravi odgovor treba da se javi prirodno. Današnje tehnike sutra će biti drugačije. Nemojte dozvoliti da vas zaokupe oblik i izgled tog izazova. Aikido nema oblik - on je proučavanje duha." . . . >>>

Pravila za vežbanje

    Oko 1935. godine, stariji ući-dešiji iz Uešibinog dođoa, tražili su da se propišu pravila za vežbanje koja bi bila neka vrsta kućnog reda za novopridošle učenike. Morihej Uešiba je tada napisao šest preporuka koje su kasnije postale poznate kao "Podsetnik za aikido vežbanje". Ova pravila, nešto prilagođena vremenu, se i danas nalaze u Aikikai Hombu dođou u Tokiju. >>>

 

Kao jedan list . . .

     Iz rada aikido klubova, a kasnije i Aikido društva "Beograd", proistekla je potreba za širim informisanjem kako početnika, tako i starijih članova iz oblasti aikidoa. Obzirom da se u našoj zemlji iz ove oblasti vrlo malo do sada pisalo i da ne postoji jedan list ili časopis koji bi se bavio teorijom aikidoa kao veštinom i kao filozofijom, došlo se na ideju da bi možda bilo korisno, za sve koji se interesuju za ovu oblast, da se pokrene jedan BILTEN. ...

(uvod Aikido biltena br.2 Aikido društva "Beograd" objavljenog 15.10.1982. godine, Giša i Riske)

AIKIDO,  periodico semestrale dell` associazione di cultura tradizionale Giaponese Sledeći tekstovi su, posle 16 godina, preneti iz ovog biltena i prevodi su iz časopisa Aikikaia Italia "AIKIDO".

     Kao jedan list ... Kao jedan list ...

         Znacaj produbljavanja treninga Značaj produbljavanja treninga  (Masatake Fujita, 8 dan).

 

 

      Tekst  koji sledi je prevod jednog dela Aikido Primera koji se odnosi na trening i Vežbanje uma u aikidou.

Trening 

     Trening aikidoa počinje od momenta ulaska u dođo! Oni koji treniraju moraju nastojati da se pristojno ponašaju svo vreme. Pravilno je nakloniti se kada ulazite ili odlazite iz dođoa, i kada stupate na strunjače ili ih napuštate. Otprilike 3-5 minuta pre zvaničnog početka časa, oni koji treniraju trebali bi da se poravnaju i tiho sede klečeći (seiza) ili sa prekrštenim nogama (anza).

     Jedini način da se napreduje u aikidou je kroz pravilan i redovan trening. Pohađanje nije obavezno, ali imajte na umu da ako želite da napreduje u aikidou verovatno treba da vežba najmanje tri puta nedeljno. Uz to, kako se aikido smatra načinom razvijanja samodiscipline, samodisciplinovanje počinje redovnim pohađanjem treninga.

     Vaš trening je vaša odgovornost. Niko vas neće uzeti za ruku i voditi vas ka majstorstvu u aikidou. Naročito to nije odgovornost instruktora ili starijih učenika da vide da li išta učite! Deo aikido treninga je da naučite da valjano zapažate. Prije nego zatražite pomoć, dakle, trebalo bi da pokušate da uradite tehniku sami posmatrajući druge.

     Aikido trening uključuje više od tehnika. Trening u aikidou uključuje opažanje i promene fizičkih i psiholoških šablona mišljenja i ponašanja. Posebno morate obratiti pažnju na način na koji reagujete u različitim okolnostima. Prema tome, deo aikido treninga je i poboljšanje samosvesnosti.

     Sledeća tačka je veoma važna: Aikido trening je sarađivački, ne takmičarski. Tehnike se uče kroz trening sa partnerom - ne sa protivnikom. Morate uvek biti pažljivi i vežbati na takav način da prilagodite brzinu i snagu u skladu sa sposobnostima vašeg partnera. Partner vam pozajmljuje svoje telo da bi vežbali na njemu - nije nerazumno očekivati od vas da se dobro brinete o onome što vam je pozajmljeno!

     Aikido trening može ponekad biti veoma porazan. Učenje da se nosite sa tom frustracijom je takođe deo aikido treninga. Vežbači treba da posmatraju sami sebe u nameri da utvrde koren lične frustracije i nezadovoljstva u skladu sa svojim napretkom. Ponekad je razlog ovoga sklonost da se poredi sa drugima koji treniraju. Međutim, obratite pažnju da je to onda samo po sebi forma takmičenja. Fino je diviti se talentu drugih i nastojati da ih podražavate, ali treba voditi računa da se poređenjem sa drugima ne javi ogorčenost, ili neumerena samokritika.

     Ako nekada tokom aikido treninga postanete isuviše umorni da bi mogli da nastavite ili ako vas povreda spreči da izvodite aikido kretanja i tehnike, dozvoljeno je privremeno prestati sa vežbanjem dok se ne budete osećali sposobnim da nastavite. Ukoliko morate napustiti strunjače, pitajte instruktora za dopuštenje.

     Mada se aikido najbolje uči sa partnerom, postoje brojni načini izvođenja solo treninga u aikidou. Prvo mogu se vežbati kate sa jo-om i bokenom. Drugo, moguće su ''shadow'' tehnike, jednostavno izvođenje pokreta aikido tehnika sa zamišljenim partnerom. Čak i čista mentalna vežba aikido tehnika može poslužiti kao efikasna forma solo treninga.

     Preporučljivo je vežbati najmanje tri sata nedeljno da bi se napredovalo u aikidou.

  Vežbanje uma u aikidou

     Osnivač (Morihej Uešiba) je nameravao da aikido bude daleko više od tehnika za samoodbranu. Njegova namera je bila da stopi borilačku veštinu u skup etičkih, društvenih, i upravljačkih ideala. Uešiba se nadao da će ljudi trenirajući aikido, usavršiti sebe duhovno podjednako kao i fizički. Međutim, nije odmah očigledno kako bi vežbanje aikidoa tebalo da rezultira i nekom duhovnom (psihofizičkom) transformacijom. Štaviše, mnoge druge veštine polažu pravo na to da svoje učenike vode do prosvetljenja ili psihofizičke transformacije. Možemo se sa pravom zapitati onda, da li se i kako aikido razlikuje od drugih veština u pogledu efekata transformacije.

     Trebalo bi da nam bude jasno da transformativna sila aikidoa, ako takva postoji uopšte, ne može ležati samo u izvođenju fizičkih tehnika. Pre ako aikido omogućava samousavršavanje i psihofizičku transformaciju duž puta koji je predividio osnivač, vežbači aikidoa moraju da usvoje određene stavove prema aikido treningu i moraju nastojati da gaje određene vrste naklonosti koje se tiču saznanja.

     Veštine koje polažu pravo na to da omogućavaju transformativnu osnovu za svoje vežbače ukorenjene su u religioznu i filozofsku tradiciju kao što su Budizam i Taoizam (uticaj Šinto-a na japanske veštine je u poređenju sa predhodnim obično mali). U Japanu je Zen Budizam izvršio najjači uticaj na razvitak transformativnih veština. Mada je Morihej Uešiba bio mnogo manje pod uticajem Taoizma i Zena u odnosu na ''novu religiju'' Omotokjo, sigurno je moguće spojiti određena gledišta Zen i Taoističke filozofije i prakse sa aikidom. Šta više, Omotokjo, je široko ukorenjen u raznovrsni sastav neo-Šintoističkih koncepcija i verovanja. I pored ovoga, bilo bi potpuno pogrešno pretpostaviti da je usvajanje ovih stavova neophodan uslov za psihofizičku transformaciju kroz aikido.

     Koliko se tiče ujedinjenja Zen i Taoističke prakse i filozofije sa aikidoom, psihofizička transformacija kroz vežbanje aikidoa će biti malo drugačija od psihofizičke transformacije kroz vežbanje veština kao što su karate, kjudo ili ceremonija čaja. Sve ove veštine imaju zajednički cilj da uliju svojim vežbačima spoznaju staloženosti, spontanosti akcije/reakcije, i shvatanja karaktera stvari upravo onakvim kakve jesu (šinjo).

     Činjenica da je aikido trening uvek sarađivački daje jednu specifičnu dimenziju izgrađivanju ličnog transformisanja kroz aikido. Kooperativan trening olakšava napuštanje takmičarskih razmišljanja što pojačava opažanje drugih sopstvenih dualizama. Kooperativni trening takođe polako uliva osećaj  za dobrobit partnera i sigurnost. Ovaj stav ( vođenja računa o drugima) se onda proširuje i na druge situacije izvan vežbanja aikidoa. Drugim rečima, kooperativna osnova za aikido vežbanje se prenosi direktno u okvir moralnog ponašanja u svakodnevnom životu.

     Osim toga, treba da bude jasno da ukoliko je moguć lični preobražaj kroz aikido trening, to nije automatski proces. Ovo je očigledno opažajući činjenicu da ima i onih koji vežbaju aikido godinama i koji još uvek prave moralne i zakonske prekršaje. Tehnička veština i široko iskustvo u borilačkim veštinama nisu svakako garancija moralnog i ličnog napretka. Ova činjenica se često javlja kao veliko razočarenje za aikido studente, posebno ako bi otkrili da njihovi instruktori još uvek pate od raznih vrsta nedostataka. Ustvari, ovo predstavlja dragocenu lekciju: Tehničko znanje je cilj koji se lakše postiže od ličnog napredovanja. Mada oba ova cilja mogu predstavljati obavezu za čitav vek, znatno je lakše učiniti vrstu žrtvi  i napora koji se traže za tehničko napredovanje nego uložiti napor i žrtve koje zahteva lični preobražaj i napredak.

     Put samousavršavanja i ličnog preobražaja mora, u svakom slučaju, negde početi. Možda je najvažnije zapamtiti i za učenika i za učitelja aikidoa (lako se zaboravi) da stalno imaju na umu da su ljudi sa kojima treniraju ljudska bića kao i oni sami, i da svaki od njih ima svoju jedinstvenu perspektivu, sposoban je da oseti bol, frustraciju i sreću, i da svako od njih ima svoj vlastiti cilj zbog kojeg trenira.

Pravila za početnike (Kochi Tohei Sensei 10. dan)

Razlike u tehnikama i metodama podučavanja

      Koristim ovu priliku da pokrenem na razmišljanje početnike koji često pitaju: “Koga ću zapravo da slušam? Aikido tehnike menjaju se sa instruktorom i zbunjuju nas koji smo novi”
Kupano u istom suncu i blagosloveno istim kišama, drveće raste i napreduje različito, saglasno svojim pojedinačnim osobinama. Iako svi sledimo iste osnove aikido principa, zavisno od ličnosti, metodi podučavanja se razlikuju i tehnike se prikazuju malo drugačije oblikovane. Naravno, ne razmatramo tehnike koje potpuno odudaraju od osnovnih aikido principa.
      Aikido je sačinjen od tehnika koje izražavaju prirodu univerzuma kroz svu celokupnost ljudskog tela i duha. Kao što priroda varira sebe u proleće, leto, jesen i zimu, tako su i neke aikido tehnike blage kao prolećni povetarci, a neke su oštre kao jesenji mrazevi. Mogu da se menjaju slobodno prema mestu i vremenu. Obično, početnik vežba blage tehnike, ali kad uznapreduje i telo mu se razvije dolazi do nivoa kada može da izvodi i oštrije. Shodno ovome, jedan može da vežba “prolećne” a drugi “jesenje” tehnike i ako slede principe aikidoa oba ispravno postupaju. Često na treningu imamo mešavinu mladih, starih, muškaraca, žena, iskusnih i potpunih početnika. Metod podučavanja će zavisiti od toga šta instruktor želi da istakne. Kao što mnoge staze mogu da dovedu do vrha planine, isto su toliko brojne i metode objašnjavanja koje mogu da dovedu do razumevanja pojedinačne tehnike.
       Iako ovo može da bude zbnjujuće, početnik treba da sluša ono što njegov instruktor govori. Ako početnik staloženo sluša, znaće da li tehnika koju instruktor pokazuje odudara od principa aikidoa. Ako odudara, ne treba da je uči. Instruktori su različitog iskustva i ponekad stvari pogrešno shvataju. Često nailazimo na instruktore koji su uobraženi, ili na one koji pokušavaju da proučavaju svoju vrstu aikidoa, ali se jasno oseti šta u njihovom radu odudara od osnovnih principa a šta ne.
      Samo učenje teorije aikidoa nije dovoljno, jer se mora vežbati dok se ne oplemeni i vaše telo i vaš duh. Bez obzira ko je instruktor, važno je da vežbate predano koliko god možete. Zapamtite, ljudi koji ništa ne rade, a samo kritikuju, obično najsporije napreduju.

      
Stepenovi

      Aikido ima sistem stepenovanja tj. pojaseva, u kome svako ko predano vežba može da napreduje, ali ovaj sistem ne postoji sebe radi. Namera je da se njime podstakne želja za daljim napredovanjem i da se ojača samopouzdanje pojedinca. Ne dozvolite da vas ponesu stepenovi, kao takvi. Ponižavajuće je kada pokušavamo da steknemo pojas za koji nemamo odgovarajuću spremnost. Takvo vežbanje nema veze sa pravom željom za napredovanjem, to je krajnja taština.

      U poslednje vreme, kako je ime aikidoa počelo da se širi po svetu, pojavili su se ljudi koji podučavaju lažni aikido i prodaju svoje stepenove pokušavajući da osvoje popularnost i privuku nove učenike. Upotreba principa univerzuma za postizanje sopstvene slave, naročito je rdjava u ovakvom slučaju, jer je cilj aikidoa da razvije humanu ličnost. Učenik mora da napreduje i kao čovek dok napreduje ka višim pojasevima. Mali napredak u tehnikama, bez napredovanja u razvoju celokupne ličnosti, ne bi trebao da bude dovoljan za sticanje višeg stepena. Ako ste nezadovoljni svojim stepenom ne preispitujte samo svoju tehniku. Stanite da bi sagledali i nedostatke vaše ličnosti. Uobičajeno gundjanje o nenapredovanju pokazuje duhovnu nezrelost.
      Ako vaša ličnost i tehnike zajedno napreduju, bez vaše želje za tim, ljudi će priznati vašu vrednost, a napredovaćete i u zvanjima.

      Ako imate svu potrebnu snagu ličnosti i snagu tehnike, a još uvek ne napredujete u stepenima, to neće imati značaja za vas, jer ćete u svome srcu i telu imati izbistrene principe univerzuma i istinsku snagu. Univerzum sve nas poznaje i možemo da budemo nezainteresovani za to da li nas ljudi priznaju ili ne.

(preneto iz knjige "Aikido u svakodnevnom životu"  Kochi Tohei) 

Seminar na Durmitoru jul 1995

Šta je KI?

Autor Philip Smith 5 Dan. So Hombu 
Preveo sa engleskog Mire Zloh

      Ki je jedna od najčešće pogrešno upotrebljavanih reči u aikidou. Često je shvatan kao nešto "mistično",  izvan uobičajene vežbe, neka vrsta "super moći"  čiju tajnu mogu da dostignu samo nekolicina odabranih. Ne postoji direktan prevod reči Ki na engleski (kao ni na srpski, prim. prev.), ali obično se prevodi kao "životna sila" ili "unutrašnja snaga", pri čemu oba izraza mogu da zamagle objašnjenje još više.
      Ovaj članak nije napisan sa ciljem da se porekne postojanje Ki-a ili da se pokaže da postoji neka vrsta magične sile moćnija nego prosta fizička snaga, već je samo pokušaj da se demistifikuje ova strana aikidoa.
No, sta je Ki? Ja mislim da se Ki sastoji od četiri elementa: koncentracija, koordinacija, imaginacija i verovanje u sebe.

Koncentracija
      Aikido kao i sve ostale borilačke veštine, neguje razvoj Mushin-a (bukvalno  - bez uma), što je često opisivano kao princip ne-vezivanja. U vezi Ki-a i naročito u primeni Ki-a u izvodjenju tehnike, mislim da to znači zanemarivanje snage ili moći našeg partnera. Drugim rečima, vaša koncentracija je jednostavno na pokretu koji pokušavate da izvedete, a ne na tome da li će taj pokret da bude efikasan ili ne. Ako se koncentrišete samo na pobedjivanje vašeg protivnika, tada se  gubi jasnoća pokreta i aikido postaje neefikasan. U suprotnom slučaju, ako se koncentrišete na usavršavanje pokreta, tada aikido postaje efikasan i bez ulaganja napora u izvodjenje tehnike. Što se tiče primanja tehnike, uke bi trebao da se koncentriše na  pokret  koji  uključuje održavanje kontakta sa tori-jem što je moguće duže i u  pojedinim slučajevima na  pružanje ograničenog otpora tori-ju.

Koordinacija
      Aikido razvija fizičku koordinaciju, ravnotežu i neguje mogućnost pokreta na fluidan i opušten način. Ali šta je sa mentalnom koordinacijom, bilo šta da je to? Fizička koordinacija je mogućnost da se uskladi  osećaj tehnike sa realnom situacijom. Drugim rečima, to je mogućnost da se podesi stav, položaj ruku i tela da bi se dostigla "dobra tehnika". To je mogućnost vežbača da oceni položaj svog tela u prostoru i da ga uporedi sa pozicijom u kojoj je želeo da bude. Mentalna koordinacija u ovom kontekstu znači stvaranje fizičke stvarnosti koja odgovara toj slici. Aikidoka nosi sliku aikido-a (na primer svi znamo kako ikio izgleda) i ta mentalna koordinacija omogućava da se tehnika izvede što je bliže moguće "idealnom" modelu.

Imaginacija
      Kada predajem o Ki-u ja uvek pokušavam da studenti zamisle da Ki teče kroz njihove ruke na isti način na koji voda teče kroz crevo i da zamisle da ističe kroz prste kao mlaz vode. Na taj način studenti mogu da vizualizuju protok Ki-a i steknu taj osećaj. Slično tome, kada vežbaju Torifune undo, naročito je važno da zamisle da izmenjuju sav vazduh iz pluća (fizički nemoguće) i grabe svu energiju iz dojo-a da bi osvežili  svoje telo.

Verovanje u sebe
      Aikido je živa umetnost koja se stalno razvija sa svakom osobom koja je vežba. Kada počinjemo sa vežbanjem  zamišljamo mnogo toga u vezi Aikido-a i imamo viziju naše budućnosti u njemu. Jako često to je slika nas samih sa crnim pojasem ili jednostavno vidimo sebe kao osobu sa mnogo više samopouzdanja. Jedan od problema  koji nas često muči je i vežbanje sa partnerom sa višim stepenom i ideja  kako nećemo moći  nikad da ga nadmašimo. Na sličan način, naravno,  mi ne možemo da vidimo sebe kako radimo "nemoguće" stvari. Ako želite da upotrebljavate Ki,  morate da verujete da možete to "nemoguće" da uradite uvek kada zaželite. To ne znači da treba da postanete besni egoista koji se bori sa drugima sve vreme, već treba da verujete u svoju mogućnost da vežbajući aikido nadmašite sebe.

      U zaključku ja bih rekao da se kombinovanjem gore pomenutih principa  Ki razvija i postaje dostupan za upotrebu. Kao i za sve u aikidou, i za to je potrebna duga i kontinuirana vežba. Tek onda možemo očekivati da će nam Ki postati realnost.

Sve što ste želeli da znate o aikidou a niste smeli da pitate Aleksandra Šutović

Posetite prezentacija AK "Tisa" iz Zrenjanina. Jedan pokret mišom i ovaj tekst je ispred Vas!

seiza1.gif (4201 bytes)

 AIKIDO - BORILAČKA VEŠTINA ILI FILOZOFSKI PUT?

Philip Smith, 5. Dan So Hombu
Shidoin United Kingdom Aikikai-a

Preveo sa engleskog uz dozvolu: Mire Zloh

      Na prvi pogled pitanje, da li je aikido borilačka veština ili ne, izgleda retoričko. Svi mi znamo da je borilačka veština, zar ne?

      Ako razložite reč aikido, odgovor je manje jasan. Aikido se često prevodi kao "Put ka unutrašnjoj harmoniji" (The way of Spiritual Harmony) i nema pomena o borilačkoj veštini. Takodje, aikido se vežba u duhu kooperacije i aikidokama se kaze da se ne bore. Tako da aikido možda nije borilačka veština, jer takmičenje ne postoji i insistira se na bratskoj ljubavi.

      Aikido ima prepoznatljivi etički kod i jasne moralne vrednosti. Može da se doda da je aikidoka naučen da ne zloupotrebi slabe strane kod partnera tokom vežbanja. U stvari, reč "partner" je u češćoj upotrebi nego reč "protivnik" da bi se naglasila ideja saradnje.
Istina leži negde na pola puta. Aikido je škola Budo-a i ne svrstava se u Bujutsu, što bi značilo da je aikido izvan stvarne borbe. Budo proučava suštinu borbe i uključuje intelektualni prilaz. Studiranje Budoa znači proučavanje razloga zašto i kako se ljudi bore, ali ne uvek stvarno uključivanje u fizicki kontakt. Zbog toga, student Budoa može da se uporedi sa istoričarem ili studentom strategije; oni se skoro nikad ne bave umetnošću, već proučavaju istoriju i razvoj iste.

      Na primer, ja posedujem teorijsko znanje o dugom luku i njegovoj upotrebi u ratu, ali nikad nisam izbacio strelu u ljutnji. Tako posmatrajući, aikido je teoretsko saznanje, mi se ne borimo u dojo-u i nadamo se da nećemo morati da upotrebimo aikido izvan njega.
      Proučavanje aikido na ovaj način, može da vodi ka pogrešnom cilju. Aikido je počeo kao škola Ju Jjutsu-a (Ueshiba-ina škola Aiki-ju-jitsu-a) i postepeno je evoluirao u umetnost koju danas proučavamo. U ranim danima, vođene su stvarne borbe; veština je bila drugačija po stilu i načinu na koji je proučavana. Velika promena se delimično desila zbog O Sensei-jevih religioznih ubeđenja i zbog zabrane proučavanja borilačkih veština tokom savezničke okupacije Japana. Jezgro aikidoa se nije promenilo, suština i tehnike su još uvek zasnovane na situacijama iz realne borbe.

      Šta bi onda bio odgovor na naše pitanje? Aikido je borilčka veština i filozofski razvoj u isto vreme. Aikido ostaje efektivni oblik borbe koji bi mogao da se upotrebi u realnoj situaciji. Paradoks leži u težnji vežbača i instruktora, da se izbegnu borilačke, agresivne aktivnosti, naročito tokom treninga. Lično smatram da škola aikidoa koja potpuno izbegava fizički, borilački element vredi isto koliko i Aiki-jutsu stil koji izbegava etički, filozofski element.

      Po mom mišljenju, mi moramo da vežbamo aikido kao da je stvarna borba i svaka tehnika mora do održi element borilačke veštine, dok nikada ne sme da se pojavi osećaj neprijateljstva prema našim prijateljima aikidokama.